Tragom istraživanja Aranke Palatinuš.
Prevela sa mađarskog jezika Klementina Rice Majer.

   Tema mog pisanja je svet salaša na poljima našeg sela od njegovog nastajanja do danas. Istorijski pogled na naše početke: ko su bili, kako i pod kojim uslovima su nekada živeli u svetu salaša. Bogu iza leđa u to vreme. Pokušavam, podacima, da dokažem da je bilo života u svetu salaša na poljima u Mužlji i pre nego što je selo osnovano 1890. godine. Život u selu Ban postojao je već u srednjem veku. Stepa Bantelek imala je svoja imanja, gospodske slojeve i u naselju Vrbe na Lovačkom dvorcu sa stanom sobara i pomoćnim zgradama. Predstaviću teritorijalne delove i karakteristike sveta salaša.

   Bez obzira koliko su životi bili teški za ljude sa salaša, nisu postali ogorčeni u vreme nevolja, oni su se oporavili iznova i iznova. Oni su nastavili. Negovali su svoju tradiciju i prenosili je dalje. Prenosioci su spasili svet bećara od zaborava sa velikim entuzijazmom zasnovanim na usmenoj tradiciji. Govorili su nam o negovanju tradicije, prazničnih običaja, običaja buča na Deonici – kako je bilo tada i kako je sada. Životni stil na salašu: prehrambene navike, nedeljna ishrana leti i zimi, šta su pili, čime su se bavili, i šta je ono što je danas ostalo od tog starog sveta salaša.

Antal Šereš mlađi i porodica na salašu

   Kanalska mreža na ritovima stvorena je nakon naseljavanja, 1917. godine, kada su 72 salaškog imanja bile podeljene među Mužljancima. 72 seoske porodice izgradile su svoje uredne, lepe kuće u kratkom roku. Salaši su poput venca ograničili mužljanske ritove. Izgrađene su i dve škole u ​​centru salaša, udaljene 2 km.

Na salašu Kanas-Čordaš, proleće 1952., Sa leve na desno: Andraš Čordaš, Mihalj Maša, Antal Šereš i Ištvan Halai, gospođa Antal Kanas, gospođa Andraš Čordaš, gospođa Mihalj Maša, gospođa Antal Šereš i gospođa Ištvan Halai. Devojčice: Bežike Čordaš, Ilonka Šereš, Irenka Maša i Rozika Šereš 

Originalni rukopisi sačuvani u zrenjaninskim arhivama i zbirka mape „Okrug Torontal u 16, 17. i 18. veku i 1896-te “, objavljena povodom Milenijuma, dokaz je da je na mužljanskim poljima bilo života ranije nego u selu osnovanom 1890. godine. Život je već postojao na poljima Mužlje, u svetu salaša, u srednjem veku, to dokazuju ne samo prenosioci, već i pisani dokumenti.

„Gornji Aradi. Ranije Tot-Aradac. Veliko selo u blizini Zrenjanina… Sada Mihalfi gospođa Eden, rođena Erna Korongi, Sent-Ivan gospođa Zoltan, rođena Jolan Somoskej su bili vlasnici većih mesta. Stepa Bantelek pripada selu, na čijem mestu u srednjem veku nalazimo selo Ban. Ovo mesto, zajedno sa još nekoliko poseda, 1454. godine su makedonski Petrovići i makedonski Dančići založili porodici Gimeši Forgač. To takođe uključuje salaš Sent-Ivanovu i Salaš ostrva.“[1] (Makedonija je bila veliko naselje na periferiji okruga, duž reke Tamiš). U popisu blagajne 1717. i od 1723-25. na mapi grofa Mereja, oni su među naseljenim mestima u zrenjaninskom okrugu. Gornje Arade i Donje Arade je 1781. otkupio Ižak Kiš, blagajnik. 1780. godine Marija Terezija je uz zapaženu agrarnu reformu koju je donela za ovo područje započela naseljavanje polja Mužlje. Zajedno sa Ečkom poklonila je zemljoposedniku, Lazaru Lukaču.

„U srednjem veku, na granici naselja Donji Aradi i Gornji Aradi, na području stare županije Torontal, nalazimo selo Aradi, koje datira već iz 1332-1337. godine. Naselju pripada i Major-Zoltan, koji je ranije bio poznat kao Stari Aradac.“[2]

Nekadašnji Major-Zoltan je zgrada današnjeg Lovačkog doma, dugi niz godina se zvao Lovački dvorac, imao je sobarin stan i nekoliko pomoćnih zgrada. Bio je okružen voćkama, grmljem i drvećem jorgovana. Tokom Prvog svetskog rata (1914-1918), u jednoj od prostorija dvorca nalazila se vojska. Preko dana su išli negde, a uveče se vraćali. S njima je išao i deda mog pripovedača, ali nije mogao da kaže gde su sve bili. U podrumu su držali puške. Pripovedači nisu znali da kažu ime vlasnika. Bio je džentlmen, često je lovio i vozikao se čamcem na Tisi, imao domaćicu i čistačicu. Posle oslobođenja oduzeta mu je građevinska Celina. Ona je danas u vlasništvu Mužljanskog lovačkog udruženja. Livada je popularno i bogato lovno područje, obiluje životinjama: jelen, zec, divlja svinja, fazan, jarebica itd.

[1] U obradi Dr Šamu Borovskog, Budimpešta, 1911. str. 46-47.

[2] isti izvor str.16.

Ištvan Halai mlađi (1934-2014) sa konjima u dvorištu. Rodio se na Deonici,  1986. godine se preselio u selo. U to vreme, on je najkasnije ostavio Deonicu.

   U svetu salaša izdvojeno je nekoliko pograničnih delova kako bi se orijentacija učinila lakšom i tačnijom. Ova imena je davalo i stvaralo stanovništvo. Imena povezana sa pastirstvom svedoče da su mužljanski zemljoradnici nastojali da iskoriste veliko područje na granici za uzgajanje i ispašu stoke. Strnište trkačkog ždrebca, pašnjak konja i gde su trčali konji – trčalo se nedeljom popodne. Ždrebackopova, pašnjak ergele prekriven bogatijom travom.

   Kičma bunara kanasa je pašnjak svinjara (konde). Unutrašnjestado je pašnjak za povratničku stoku. Stepa-spoljašnjestado je stalno mesto i pašnjak za stoku koja ne daje mleko. Hodaj je pašnjak stada ovaca. Spoljnibunar je mesto za piće spoljnog stada. Sakulski-gip je pašnjak stada ovaca koji pripada selu Sakule, a dobijeno je od Riznice negde mnogo pre naseljavanja Mužlje. Najkvalitetnija paša. Svake godine na dan Svetog Đorđa, 24. aprila, sakulski ovčari pasali su tamo svoja stada i tamo ostali do zime. 11. novembar, Martinov dan je Dan pastira, tada se računaju ovce.

   Ciglin-gip. Područje na Stepi-Bantelek gde je bila fabrika cigle. Tu su pekli opeku u slobodnoj prodaji i npr. za izgradnju crkve: “Ime Marijino” koja je osvećena 1902. godine, zatim 1917. cigle za izgradnju dve škole na ritovima, a 1936. za izgradnju škole na ​​Deonici. Posle maja trava se poprži, i područje je crveno poput cigle. Za sve ritove, bunare, mostove, kanale itd. postoji ime, mogla bih da ih nabrajam u nedogled. Petnaest godina sam radila u zemljoradničkoj zadruzi, često sam se pojavljivala u svetu salaša, tako da sam znala tačne lokacije i imena. U današnje vreme je drugačije, sa segmentacijom ritova većina je promenila ime, a bunari su se isušili.

   Vrbinomesto (granični deo). Vrba je zasađena za zaštitu od poplava. U blizini vrbe je Lovački dvorac. Tada su u pomoćnim zgradama Lovačkog dvorca obrađivane stabljike vrbe i radionica za tkanje korpi radila je do 1947. godine. Izrađivali su razne korisne predmete, uključujući različite korpe, stolice i stolove. Roba je izneta na vašare brodovima na Tisi, ali je rađena i po narudžbini. Radilo je deset do petnaest radnika. Od Aradca pa sve do Mrtve Tise bile su plantaže žutog, crvenog konoplja. Na obalama kanala i duž Tise rastu žute i bele vrbe. Postojale su dve destilerije i fabrika sirćeta. Tamo su radili mladi momci i devojke. Vodena vegetacija granice je prošarana repovima, trokrakim šašom, trskom dobrog kvaliteta i vodenim pticama.

   O postojanju srednjovekovnog sela Ban svedoče tri humke: humka Viole, humka Ruže i Debela-humka (ova je najviša). Tokom dubokog oranja, komadi pločica, posuđa i predmeta za svakodnevnu upotrebu uvek su nadolazili na površinu. Na području Debele-humke su imali nekoliko iskopavanja kako bi pronašli glinene posude i svakodnevne predmete. Zbog nedostatka sredstva, iskopavanja su prestala. Sećanje na selo Ban i Stepu Bantelek čuva krst Bantelek, a za njegovo poreklo vezano je nekoliko legendi.

   Prema mojim pripovedačima, domaćinstva Sent-Ivani, Sigeti i Melegi takođe su se izdvajala od zgrada ostalih salaša. Stajali su duž opasnih krakova Aradca, na visinama Banteleka. Bila su okružena voćnjacima i vinogradima. Bili su to pravi mali dvorci, vlastelinstva, nalik letnjim rezidencijama grofova i plemića. Visoke zgrade, dosta stepenica koje vode do kuće, visoka vrata, prostrane sobe. Imali su bogatu kolekciju lovačkih trofeja donetih iz Afrike sve natrpane na zidovima. Iz biblioteke sa ogromnim zalihama knjiga, ljudi na salašu su pozajmljivali knjige za čitanje. Najduže se živelo na imanju Melegi.

Šta je zeka donela u Medeno selo? Uskrs 1951. godine Ilonka Šereš i Ištvan Halai

   Medeno selo, (granični deo) je na severnoj strani ritova, u blizini kuće brane Mrtve Tise. Grupa sedmerosednih domaćina: Kanas, Jakša, Šereš, Belak, Šera, Kurunci i Čabi. Vredni ljudi obrađivali su svoje zemlje, a u dvorištu bili su voćnjaci, vinogradi, povrtnjaci i košnice. Sve su proizveli za sebe, a višak su prodali na zrenjaninskim pijacama i nosili kućama. Držala se krupna stoka (svinje, muzne ​​krave) i sitna stoka (patke, guske, živina). U radnji su mogli kupiti mast za kočije, petrolej i so. Kristal šećer dobijalo se po ceni ekstrahovane šećerne repe. Salaš Čabi bila je u blizini Lovačkog dvorca. Mužljanski pčelari su ovde ostavljali svoje pčele zbog blizine vrbe, zbog čega su je i nazvali Medeno selo.

   Livada bećara (pogranično područje). Čuva sećanje na svet odmetnika. Odmetnici su bili u trščanim i močvarnim predelima između nasipa Tise i Kružnog kanala, a odatle su mužljanskim farmerima slali poruke ko, kada i gde da im donese slaninu i duvan. Duge zimske večeri ljudi sa salaša provodili su u pričanju istinitih priča iz života bećara. U svetu u kojem još nisu imali TV ili radio, zabavili su se sa susedima.

   Prema mojim pripovedačima, imali su zaista lepo detinjstvo i mladost u svetu salaša. Tokom leta su se kupali u Tisi. Nedeljne i praznične plesne zabave održavane su u jednoj sali škole na ​​Deonici. U svetu salaša, kao i u selu, slavili su se imendani, verski praznici. Održavali su svinjokolj do kasno u noć. Uvek su pili hladnu vodu. U dvorištu svakog imanja nalazio se bunar.

Salaš Išpanovića

   Buč na Deonici. Lokalni praznik Mađara je buč. Održava se svuda na dan zaštitnika crkve. Deonica, izgrađena 1930. godine, udaljena je 3 km od reke Tise i 12 km od sela. Okružena je zemljištima visokog kvaliteta. Sastojala se od dva reda kuća – 22 kuće i 16 imanja. Parcele su veličine jedan hektar, a svaki salaš je velik 15 hektara. Deonica je deo područja riznice, zasnovana na katastarskom nacrtu. Kuće su prodate na aukciji. „Ovde je zemljište kupilo 35 ljudi, ali nisu svi izgradili kuće[1] Škola je bila na zasebnoj parceli koju su Deonjaci 1936. godine o svom trošku izgradili od opeke.

[1] Mikloš Karl: Marljivi žitelji rita, str.169.

   1937. godine postavljen je krst na ulazu i prvi buč održan je na Malu Gospojinu, 8. septembra, a bilo je ujedno to i svečano osvećenje krsta. Od te godine ovaj prelepi običaj i danas je živ, bez obzira što je svet salaša već izumrlo. Na buč dolaze iz okolnih sela, iz Belog Blata i drugih naselja. Na Malu Gospojinu, u podnožju krsta, sveštenik drži logorsku misu, vernici se zajedno mole, zahvaljuju na plodu, traže Božji blagoslov za seljake koji rade težak posao i mole za obilni plod.

   1969. godine sve se više ljudi vraćalo u selo. Dugo su lokaciju nekadašnjih kuća obeležavale manje gomile zemlje i grmlja jorgovana. Slika domaćinstva menjala se tokom vekova, povećavao se broj zgrada – ili su ruševine, žbunovi jorgovana i bagremi ukazivali na to da je nekada na tom mestu život cvetao. Krajem novembra 1985. godine zemlja koja je ostala neobrađena vraćena je u posed bivše zadruge. Svakom novom organizacijom, ulaganjem i zajedničkim snagama, obrađivana je svaka stopa bivše obradive zemlje. 1987. godine započeto je upravljanje granicama (komasacija), što je podrazumevalo učlanjenje, izgradnju putnog sistema, poboljšanje tla i odvodnjavanje unutrašnjih voda. Izgrađena je podrumska kanalizaciona mreža. Na 1.500 hektara obradivog zemljišta započela je proizvodnja zdrave hrane bez hemikalija.

   1990. godine izgrađen je asfaltni put do Deonice i više od 1 km dalje od Deonice prema Tisi. Prema originalnoj katastarskoj mapi, zemljoradnička zadruga prodala je parcele Deonice zainteresovanim na aukciji. Nekadašnju školsku parcelu su ostavili da bi se sagradila etno-kuća. Mnogi su podigli lepe vikendice, napravili voćnjak ili tamo drže pčele.

   U vreme istraživanja sredinom devedesetih godina, broj imanja iznosilo je 48, od toga 12 nenaseljenih, 11 vikendica, a u 25 teče život i bave se stočarstvom i ratarstvom. Oko Sunčanog jezera su tada izgrađene vikendice.

   Svet salaša u današnje vreme

   Imre Lazar, poljski čuvar, pomogao u popisu domaćinstva. Kod mužljanske pumpe postoji 30 kamp-kućica na obali Tise koje vikendom naseljavaju porodice. Živahno je kretanje, ribolov, druženje, zabava. U takozvanom delu Tonja, na samoj obali Tise, nalazi se 20 vikendica sa cvetnim vrtovima i voćnjacima. Vikendom porodice borave tamo. Lovački dom udaljen je 160 metara levo od Tise, a Kuća-Gator (kuća čuvara dolme) nalazi se između Mrtve Tise i nasipa.

Krst na Deonici

   Deonica je granični deo obnovljen na osnovu katastarske karte. Vikendica je okružena voćnjakom, a ima još nekih parcelisanih, prodatih parcela sa voćnjacima. Vlasnici vikendica su: Kalman Roža, Deže Varga, Pajo Reštaš, Čila Sabo (samo voćnjak), Norbi Kovač, Đurka Juhas (sa ribarskim jezerom), Salaš Boršoš (izgrađena 1996-te), Janoš Karl i Zoltan Halai. Nešto niže: Salaš Sitaš sa sobama za turiste, voćnjakom, ribnjakom, ogromnim skladištem žita i parkom za skladištenje poljoprivrednih mašina. Vlasnik se bavi ratarstvom; Salaš Kendereši, uzgajalište riba, veliki kompleks sa ribnjakom; Salaš Karčija Balo na levoj strani seoskog puta, vlasnik je poljoprivrednik i uzgajivač stoke, koji drži ovce. Stalno tamo živi. U susedstvu je još jedna vikendica, vlasnik je iz Beograda.

   Deo Venješ (pogranično područje) domaćinstvo Mihalja Borbelja (izgrađeno 1994. godine, sa lepo nameštenom etno-sobom i predmetima koji su se koristili na salašima) i vikendica Zoli Nemeta; 9 km od sela, u blizini takozvanog Bunara Činoš, obnovljene su 1994. godine: salaš Barši, Deak i Horvat, naseljene vikendom.

Salaš Đerama-Erdeia

   Kod velike krivine je salaš Palinkaš (1992), tamo žive; Erdei-salaš je izgrađena 1936. godine, na dobrom kilometru od Todor-salaš (bio je to merač pića), vlasnici tamo žive, bave se stočarstvom i poljoprivredom, uzgajaju mnogo živine i prodaju na pijaci; pored njih je salaš Išpanović (Etno-salaš); malo dalje od njih je groblje Optanš.

   Prateći put sledi salaš Halai, obnovljena 1992. godine, gde se bave stočarstvom i proizvodnjom mleka, i mnoštvo sitne stoke trči oko salaša. Odmah pored autoputa je „TOP-GAN“ sportski centar za vežbanje gađanja meta.

   Iza puta, levo je salaš Lenart, okružena ribnjacima; ispred njega Kovač-salaš; Pajdački salaš na uzvišenju (1995); na putu do sela izgorela Terheš-salaš; zatim Salaš Eremić (izgrađena 1989. godine) sa stadom goveda, tovljenicima i stadom ovaca. Tamo je o trošku države 1992. godine uvedena električna energija, a odatle je nekoliko salaša o svom trošku moglo preusmeriti električnu energiju u svoje domaćinstvo; na suprotnoj strani je salaš Željka Malušića i ogromne štale za stoku, za uzgoj ovaca i stoke; seosko imanje Berbakov iza humke, vlasnik tamo živi. Bavi se stočarstvom, proizvodnjom mleka i ratarstvom; pored njega je vikendica Atile Tota; zatim salaš Ćorović, nekada veliko gazdinstvo; Salaš Boškov Ljubomira Bube bavi se uzgojem goveda, ovaca, svinja i sitne stoke. Tamo živi; Salaš Željko Šesta, uzgajanje goveda i ovaca. Na drugoj strani, prema selu, nalazi se salaš Berislava Bugarskog, okružen ribnjacima; Salaš Lasla Horvata, bavi se uzgojem stoke i živine; Gazdinstvo Dobrivoje Gačić, tamo žive, bave se poljoprivredom; Palatinuš salaš, ratarstvo i ovčarstvo; Salaš Sanel Topčagić, stado goveda i proizvodnja mleka; Salaš Šojić (1929), stado goveda; Salaš Gombar, stočarstvo.

   Niz vikend kuća na obali Sunčanog jezera (iz njega se kopao pesak): Loci, Njari, Fišer i Joška; u nastavku Milerovo imanje; PONI-FARM je u vlasništvu Roberta i Čile Sabo, drže ponijeve, zgrada se može iznajmiti za rođendane, venčanja i druge događaje; Salaš Kanas, koja se bavi stočarstvom, proizvodnjom mleka i domaćim visokokvalitetnim sirom; u susedstvu postoji još jedan salaš i ribnjak.

   Sledeći salaši su blizu sela: Atila Senji – stočar i mlekar; Zoltan Budai – nekoliko vrsta životinja; Salaš Duško Todorov (izgrađena 1990), stočar i mlekar; Salaš Jakša izgrađena je 1990; Vikendica Atile Lacko, drži pčele; Na drugoj strani: gazdinstvo Loci i ribnjaci; Gazdinstvo Duško i ribnjaci, uzgoj ribe; Tot salaš je izgrađena 1987. godine, poljoprivredna zgrada, upražnjena, 3 hektara obradive zemlje.

   Rezime

   Salaši su ponovo naseljeni! Na osnovu gore navedenog se vidi da se život odvija u savremenim životnim uslovima. Zahvaljujući asfaltnom putu, oživljavanju Deonice i organizaciji poljoprivrednika-uzgajivača. Udružili su se i bore se za svoj opstanak. Uspešno učestvuju u raznim domaćim, vojvođanskim razvojnim programima, zahvaljujući Fondaciji Prosperitati, tenderima Evropske unije mogu zahtevati sredstva za poljoprivredne alate. Ovi projekti, programi prekograničnog ekonomskog razvoja i direktni finansijski resursi pomažu poljoprivrednicima da opstanu i napreduju, kao i da pokrenu i ojačaju porodične salaše, imanja i preduzeća. Poljoprivreda, stočarstvo i seoski turizam imaju budućnost. Stada ovaca i goveda ponovo pasu na ritovima Mužlje. Pored ratarstva, dosta mladih ljudi bavi se ovčarstvom, stočarstvom i mlekarstvom.

  • Crno-bele slike, stare slike su napravljene na salašima: iz kolekcije Aranke Palatinuš.